udruga pustara

 

I tako mi jednog sunčanog dana krenemo na pustaru. Na Vrbik. Usput prolazimo kraj gustiša, grmlje i stabla se isprepleli,  ponegdje hrpa opeka i šuta, ostaci zgrada. Tu negdje, nekada je bio Seleš, Stari Seleš, Kudeljara, bile su kuće, hambari i silosi. Danas ih nema,  nema ni  pustaraša koji su zorom odlazili u polje, ali  proljeće je, priroda je pokrila rane, uskoro će procvjetati bazga,  zamirisat će  bagrem  i nema smisla pustiti suzu.

Nekad, jako  davno, kad su šume krčene, bare isušivane i kad je  čak  i Vuka, najsporija  rijeka u Europi dobila korito, u Slavoniju, u Baranju, u čitavo Hrvatsko Podunavlje došli su ljudi odsvakuda. Dolazili su, ostajali i  obrađivali ovu tešku, plodnu zemlju, jer ovdje kod nas „ne žanje samo onaj tko je zaboravio posijati“.  Odlukom  carskih,  kraljevskih i državnih dekreta,  niz Dunav su došli  Nijemci, došli su   Mađari,  Česi,  nakon  revolucije  poneki Rus,    kasnije su kolonizirani Međimurci i Zagorci, došli su siromasi trbuhom za kruhom, a ratne udovice dovele su za ruke sitnu djecu. Sagradili su  pustare, osnovali su obitelji, obrađivali zemlju i hranili sebe i druge. Zadnji koji su došli na pustaru bili su  sezonci  iz Bosne i Hercegovine. Kad je sezona prošla, mnogi od njih su ostali i tako su se izmiješali  narodi, jezici, kultura, vjera i običaji pustaraša.

Godine i ratovi su prolazili, ali nekako,  pustare su ostajale, jer svi trebaju kruha. Sve  tako kroz više stoljeća, a onda su došli neki zli ljudi,  došli da mržnjom opustoše zemlju. I kad su  jedne ratne  noći  teške krave pune mlijeka  jedna za drugom trapale kroz susnježicu u spas, dok je iza njih gorio front, sinovi pustare ostali su u rovovima, u blatu, štitili su im uzmak  i obranili grad. Njihovi djedovi natopili su zemlju znojem, oni krvlju.

Iako su od nekih pustara ostala samo imena, jer na Kudeljari više ne namaču konoplju kako bi napravili predivo, niti na  Ovčari uzgajaju ovce, danas se na  Orlovnjaku opet, kao nekada davno,  gnijezde orlovi, a uz rukavac Vuke na Vrbiku i dalje rastu vrbe.

Iz daljine se Vrbik čini kao gusta šuma u kojoj se kočopere  goleme kestenove krošnje pokrivene cvjetovima kao lampionima,  grmlje i kupinove vriježe progutali su putove i staze, krošnje su se spojile i dok  hodamo ispod stabla kao kroz tunel,  još samo visoke platane odaju trag ceste koja vodi do lenije.   Posjedali smo na travu i klimave stolce  pod granatom lipom, momci su razgorjeli vatru i peku slaninu nabodenu na štap, netko toči crno vino i vrijeme  je stalo.  Pričamo i smijemo se, upadamo jedni drugima u riječ,  kao da je pustara živa, tu negdje iza grmlja. Vratili smo se u prošlost, i sasvim čudno,  nema tuge.

Mi jesmo gazili blato, pješačili kilometrima do  škole po kiši, suncu i snijegu, bosonogi hodali po prašini i strništima,   derali smo gaće skližući se niz kamare slame,  nabijali smo  loptu po gustoj mekanoj travi, pili vodu iz drvenog kabla na đermu, jeli smo vruće lepinje iz zidane krušne peći,  provlačili se puteljcima kroz konopljišta, ali mi smo imali široke vidike. Rasuti smo po svijetu, ali nas veže sjećanje na djetinjstvo na pustari.

Na povratku hodamo po vagašima obraslim travom,  izbjegavamo mlade koprive i grmlje uz put. Sretni smo. Dragi vidici oko nas opet su ozelenjeli,  ali mi ćemo doći i kad lišće zažuti i bablje ljeto se prostre na polja.  Jer, nas vežu korijeni pustare.

Lydia Scheuermann Hodak

Podijeli na društvenim mrežama: